Zaborav

„Sve na nešto podsje?a. Ta se re?enica pomalo izdvojila iz meteža u glavi, iz onog kolopleta misli i emocija što su se ondje vrtjele miješaju?i se kao stanice na radio-aparatu s lošom antenom, i sad je odjekivala pod svodom lubanje i u pomalo škripavom dahu što ga je Rok Ra?i? zabrinuto osluškivao dok je savladavao uspon u strmoj ulici i dok je na njegovoj desnoj strani vidljivi komad pu?ine sve više rastao, kao da je i on nekakva uspomena, kao da i on želi upozoriti da se i povodom njega treba ne?ega prisjetiti. Sve je na nešto podsje?alo. I ta strma ulica – zapravo stubište mjestimice isprekidano ravnim dijelovima – i siva travanjska pu?ina sa širokom trakom sunca, i tamna silueta Lovrijenca u kutu vidika, sve je podsje?alo na to da sve na nešto podsje?a. Možda zato što je to bio Dubrovnik, koji i jest utjelovljeno sje?anje, možda zato što su ga za ovu ulicu vezivale i neke sasvim osobne uspomene, Rok Ra?i? je osje?ao kako se ta spoznaja – da sve na nešto podsje?a – kondenzira u njegovoj glavi u nekakvu maksimu, u pou?ak koji ne vrijedi više samo za njega osobno, niti samo za Dubrovnik u taj sutonski sat kad samo što nije zazvonila Zdravo Marija, nego da ta tvrdnja vrijedi uvijek i svuda, i da je u njoj skriveno nešto važno: sve na nešto podsje?a.“