Pratišina

Knjiga tišine, i traženja ?ovjeka u toj tišini kao bi?a koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višezna?ne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek mogu?e prona?i mir, ona se oslanja na tanko?utnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je mogu?e ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišu?i misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogu?i lijek bolovima konzumeristi?kog društva i, iako je na trenutke hermeti?na svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude u?i. Grade?i Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ?emo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela rije?i u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto ne?emu izvan nas ili ve?em od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima ve?a. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ?emo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg