Starac

& bdquo;... Kad god ga ne onemogu?i ružno vrijeme, ili u stanu ne zadrže poslovi, pa se umori i izgubi volju, Valent se spu & scaron;ta na ulicu. Unaprijed zna da na ulici, u strci, me?u ljudima koji na starca ne obra?aju pažnju, ne?e doživjeti ni & scaron;ta lijepo i izuzetno. Osim toga, njegova su mjerila druk?ija i ne može ih primijeniti na ono & scaron;to se danas oko njega zbiva. Svjestan je da pripada pro & scaron;losti koja je nekada bila budu?nost. Ispunio ju je kako je najbolje znao i umio. Sada je prekasno žaliti i u mislima pretpostavljati druk?iji svr & scaron;etak. Na ulici koja ga ne opaža, ba & scaron; kao da je svjetiljka ili ko & scaron;arica za sme?e, on promatra & scaron;to se zbiva u neposrednoj blizini. Gleda ljude razne dobi. Mu & scaron;karce, žene, potomstvo. Rijetko se smiju. Napose ljudi srednjih godina nose pe?at neke tuge i nezadovoljstva. Siva je boja njihovih lica i njihove odje?e. Ima vremena pa polagano i bez žurbe odijeva dobro u & scaron;?uvano odijelo koje se ?ini, kao da je nepoderivo. Tajna je u tome & scaron;to ga ?uva, drži na vje & scaron;alici i pohranjuje u ormar ?im se svu?e. Pa gdje bi ga izlizao kad lakat ne drži na stolu. Iako bi mogao iza?i napolje u ko & scaron;ulji i vesti koju mu je splela jo & scaron; pokojna Ema, daje prednost odijelu. Tako potro & scaron;i vi & scaron;e vremena na pripreme. Dodaje obavezno i kravatu koja ga & scaron;titi da nagli nasrtaj vjetra ne u?e kroz ovratnik i zapahne mu ovla & scaron; oznojena prsa. Pri kraju boravka na ulici ?esto mu izbiju kapljice znoja. Tada se osje?a malaksalo, slabo... "